Ovaj put nisam spustila energiju. Nisam ublažila riječi da drugoj strani bude lakše. Ostala sam na svojoj strani granice.

Razgovarale smo o podršci. Rekla sam joj da mi nije dovoljno da mi “lajka” ono što pišem. Ne radi se o lajku. Radi se o tome da uđeš, da te zanima, da razgovaramo o tome. Jer to je živa podrška, a ne samo gesta.

Shvatila sam koliko je razlika između naučene i žive duhovnosti. Naučena je puna fraza, formula i stavova koji ne dotiču srce. Živa dotiče tamo gdje boli i tamo gdje se iscjeljuje. Meni je trebao razgovor, a ne savjet iz šablone.

Objasnila sam joj kroz primjer granica. Ako su moje granice na razini 10, a njezine na razini 20, to ne znači da su moje manje vrijedne. Granica je granica. Moje “ne” vrijedi jednako kao i tvoje “ne”.

I prvi put osjećam da me razumjela. Ne zato što smo se potpuno složile, nego zato što sam ostala u sebi dok sam govorila.

A kad je riječ o onome što radim — o Prijateljici Duše — sada vidim da većina ljudi oko mene zna što radim, ali možda ne vjeruje da to dolazi od mene. I to je u redu. Ja znam. Ti znaš.

Ja znam. Ti znaš. Bog zna. I ne treba mi ni priznanje ni sažaljenje.

Treba mi da ostanem autentična. Da kroz mene teče samo jedna energija ona izvorna, čista, božanska.