Rane ne mjerim po veličini, ni po tome od čega su nastale.Nije važno koliko su duboke, ni koliko su stare svaka je dio puta, svaka je tiha priča koja zaslužuje poštovanje.

Ne pružam prst da provjerim boli li još. Pružam cijelu ruku, toplu i otvorenu, da bude mjesto gdje rana može odahnuti.

Vidjela sam mnoge ljude u bolii one koji, uz svoju bol, nose i strah od prsta koji će provjeravati do koje granice ih boli.Tužno mi je bilo vidjeti to.Jer taj prst često dolazi iz vlastite boli,ali preživljava samo ako se uvuče u tuđu ranu.

Ima nas različitih.A ja biram da budemo poput suncokreta
da si damo ruku i zagrljaj, kažemo: “Tu sam”, bez potrebe za bilo čim drugim.

Poštujem rane svoje i tuđe. One su izvukle maksimum iz boli da bi se jednom zatvorile.

Ako me potražiš, bit ću ta ruka.