Sjedila sam nekoć za stolovima na kojima se posluživala hrana puna sjaja, ali bez života.

Voće koje je izgledalo primamljivo, mirisalo na obećanja, a iznutra nosilo gorčinu.

Ljudi su nudili riječi kao delicije, ali iza njih nije bilo ljubavi. Samo potreba da zadrže, da prikriju, da uzmu.

Dugo sam šutjela, promatrala, pokušavala pronaći istinu u sjeni. Dok nisam osjetila da me moj Duh povlači dalje.

Jer stol na kojem se služi otrov nikada nije moj dom. I nijedna glad nije vrijedna cijene gubitka vlastite duše.

Zato sam ustala. Okrenula leđa i otišla. Ne iz bijesa, nego iz poštovanja prema životu u sebi.

I danas znam za mene postoji samo jedan stol. Onaj na kojem kruh ima okus istine, a voda miris slobode.