Moja vjera nije glasna. Nema potrebe da vičem o njoj, niti da je dokazujem drugima.

Ona je tiha. Živi u mom dahu, u trenutku kad se jutro prelije u dan, u šapatu “hvala” koji izlazi iz srca.

Vjera mi je u koraku kad hodam, u pogledu kad podignem oči prema nebu, u miru koji me pronađe i onda kad svijet oko mene šuti ili se ruši.

Ne trebam velike znakove da bih vjerovala. Moje malo “da” svakog dana veći je znak nego ijedno čudo.

Vjerujem u Boga koji je u tišini isto toliko prisutan kao i u pjesmi.

Vjerujem u Ljubav koja se ne mjeri riječima, nego prisutnošću.

I vjerujem da dok god hodam u toj tišini, nisam sama.